O FlowSaga

Zašto sam izradio FlowSagu

Prvi put kad sam upotrijebio tuđe proširenje za Flow, buljio sam u njega punih deset minuta. Nisam ga razumio. Nije bilo ružno. Iskreno nisam mogao shvatiti što ta stvar radi — nazive gumba nisam mogao odgonetnuti, redoslijed nije imao smisla, a kad bih nešto pritisnuo, nisam znao što se dogodilo.

Stisnuo sam zube i jednom prošao do kraja. Nije riješilo nijedan problem. Znao sam što želim. Slika mi je bila tu, u glavi. Samo je nisam mogao izvući van.

Sjedio sam pred tim zaslonom, a u prsima mi je rasla frustracija. Ne bijes na alat — bijes na samoga sebe. Krenuo sam nadajući se da će me alat učiniti boljim u tome. Završio sam osjećajući se glupo.

Kasnije sam nešto shvatio. Nije bila moja krivnja.

Prije nego što postanete dobri u nečemu, postoje vrata. Morate ih moći pročitati i htjeti ih koristiti prije nego što vježba uopće može početi.

Stavite vrata previsoko i nije važno koliko ste talentirani. Ostajete stajati vani. Moj je engleski slab. To proširenje bilo je samo na engleskom, koji nije moj jezik, a sučelje je bilo složeno; nisam ga mogao čitati. Zato sam odlučio izraditi svoje. Ono koje mogu čitati ja, a možete i vi. FlowSagu sam izradio zbog tog dana.

Odakle dolazi ime: Sága, božica priče

U nordijskoj mitologiji postoji mjesto zvano Sökkvabekkr — „potonuli potok”. Kroz njega teku hladni valovi i nikad ne prestaju. Odin onamo odlazi svaki dan.

Čeka ga jedna žena. Dva zlatna pehara. Piju. Razgovaraju. Svaki dan, bez iznimke. Što su govorili? Nitko to nije zapisao.

Mnogo kasnije netko je nordijske bogove zapisao u knjigu. U njoj je popis božica — njih šesnaest. Prva, Odinova žena. Druga, ona: Sága. O njoj knjiga čuva jednu jedinu rečenicu: živi u Sökkvabekkr, i to je veliko mjesto.

Što njezino ime znači, znanstvenici se i danas spore. Jedni kažu vidjeti. Drugi kažu — priča. Govorila je svaki dan. Nije sačuvana nijedna rečenica.

Ideja koja nikad nije ostvarena, nikad zapisana, kao da se nikad nije ni dogodila.

Saga na staronordijskom znači „priča”. Flow je Google Flow u kojem izrađujete videozapise — i potok u kojem živi Sága. Naš je znak dugi brod, poput onoga iz mitova: podignite jedro i vjetar je s vama; kad vam ne treba, složi se poput tkanine u džep. Slovo S na jedru je Saga.

Sto trinaest teladi

Tri sata poslijepodne, a već je mrkli mrak. Ovo je Island, prije tisuću godina. Nema kralja. Nema dvora. Nema grada. Samo vatra i ljudi oko nje. Netko počinje pričati: obiteljska zavada, parnica, ubojstvo.

U tom stoljeću priča bi, jednom ispričana, nestala. Ispričaš je opet sljedeće zime i pojedinosti se pomaknu; naraštaj kasnije pripovjedač umre i priča se pokopa s njim.

Islanđani se nisu pomirili s tim. Odlučili su je zapisati. Ali papira nije bilo. Da biste pisali, morali ste zaklati tele: oderati ga, ostrugati kožu da bude tanka, osušiti je. Jedna koža, presavijena napola, davala je samo dva lista. Najveći rukopis srednjovjekovnog Islanda, Flateyjarbók: dvjesto dvadeset pet listova — sto trinaest teladi.

A na ovom otoku krava muzara nije bogatstvo. Ona je pitanje hoće li vaša djeca preživjeti zimu. Drugdje u Europi, u ta ista stoljeća, tako skupo pismo išlo je latinskome: Bibliji, svecima i kraljevskim rodoslovljima. Islanđani su ga potrošili na vlastite riječi, vlastite ljude, vlastite priče.

Ne da bi imali priču. Nego da bi ona zaista postojala.

Ne udarajte

Trinaesto stoljeće. Islanđanin po imenu Snorri Sturluson primjećuje nešto strašno: mladi pjesnici više ne znaju čitati stare pjesme. Umijeće koje se prenosilo stoljećima samo što se nije slomilo u rukama njegova naraštaja.

Mogao je samo uzdahnuti. Većina ljudi tako učini. On nije. Sjeo je i napisao knjigu. Ne poeziju. Priručnik: što znači ova riječ, odakle dolazi ova slika, kako se upotrebljava. Za ljude koji su još htjeli pisati, a nisu je znali pročitati.

Ono što je izgradio bila su vrata. I spustio ih je.

Godina 1241. Dvadeset treći rujna. Noć. Ljudi upadaju u njegovu kuću. Njegove posljednje riječi, samo tri: Eigi skal höggva. Ne udarajte.

On ne preživljava. Knjiga preživljava. Gotovo sve što svijet zna o nordijskoj mitologiji potječe iz te knjige. Uključujući popis božica. Uključujući onaj jedini redak o Sági.

Što FlowSaga radi

Sad ste vi na redu. Stvaranje priče više ne stoji tele. Utipkajte nekoliko redaka i pojavi se slika, u pokretu.

Ali teško nikad nije bilo tipkanje. Teško je imati dobru ideju, a nemati načina da je izbistrite, ni načina da napravite sljedeći korak. A kad ih napokon izradite, otvorite mapu Preuzimanja, a nazivi datoteka nerazumljiva su zbrka — ne možete ni razlikovati što je što.

FlowSaga spušta vrata, a zatim preuzima uvezivanje.

Najviša vrata su jezik. Ne teško sučelje. Alat jednostavno nema vaših riječi. FlowSaga govori jezike sučelja: 91. Prije tisuću godina Europa je pismo čuvala za latinski; Islanđani su svoje priče pisali riječima kojima su zaista govorili. Mi smo na strani Islanđana.

Druga vrata su vrijeme. Trideset sekundi — to je mjerilo kojeg se držim: otvorite ga i za trideset sekundi trebate znati kako početi. Zatim desetci ideja odjednom, izrađenih jedna po jedna, svaka spremljena pod naslovom koji ste joj dali, uredno, u mapu koju ste odabrali. Ta mapa polako postaje vaša vlastita knjiga.